Zatočena na brodu u izolaciji 3 mjeseca

10.8.20



Vjerujem da ste već čitali prethodni post o mom iskustvu na brodu, ukoliko niste klik OVDJE da pročitate. Dosta vas je zanimala tema kako sam preživjela izolaciju na brodu. Jer nisam stala na kopno 91 dan. U nastavku pročitajte zašto je brod najsigurnije mjesto u doba korone.


Još u januaru pričalo se o virusu i postavljala su se pitanja da li smijemo izlaziti napolje jer smo gledali vijesti i razne priče su kružile oko virusa...
Ostati na brodu na otvorenom moru, dok virus vlada kopnom je najpametnija stvar ikada, osjećala sam se da sam najsigurnija na svijetu. Na brodu se inače rade dezinfekcije prostora non stop i to je meni postala svakodnevica jer na brodu bude oko 5000 ljudi.
Ja sam prestala sa radom u aprilu, i to je bila najbolja stvar koja mi se desila u tom trenutku! Imala sam šansu da brod iskusim kao gost. Mogla sam ići na bazen svaki dan, koristiti jakuzzi, sunčati se na palubi, imali smo party koji se priređuje gostima, sa puštanjem balona u ponoć, mogli smo ići na razne radionice, u teatar, penjati se po stijeni, koristiti flowride itd.
Nakon dvije sedmice donesena je odluka da svi moramo biti razdvojeni u sobama za goste. Iz moje male kabine za posadu, imala sam dva sata da spakujem sve stvari i da pređem u sobu za goste.
Vi ne razumijete koliko sam ja žurila da spakujem stvari! Čitav moj život je bio u kabini! Ja sam imala veliku kabinu i stvari su mi bile svuda! Kada sam spakovala jedan kofer i jedva ga zatvorila, spakujem i drugi i pomislila sam, eh to je to. Dobro je spakovala sam se.
Međutim zaboravila sam na ladice i stvari iz toaleta. Natrpala sam stvari (sa deterdžentima itd) u dvije velike torbe za plažu i naravno ponjela sam svoju posteljinu i jastuk (nabavila sam ortopedski jastuk jer samo na njemu mogu da spavam) jer ne znam tamo šta me čeka, kakav ću jastuk imati, kakvu posteljinu itd.

S obzirom da su svi bili u žurbi i svi se pakovali, ja sam uzela prvi kofer da uznesem uz stepenice. Koliko je teško uznijeti kofer na uskim stepenicama to je nešto nevjerovatno! Na širokim (normalnim) stepenicama možete ga staviti sa strane i vuči, međutim ovdje ne možete vi normalno proći a kamoli kofer. Ja sam ga pokušala dići odozdo da bi mi bilo lakše...međutim napravim dva koraka naprijed, pa tri nazad... Nakon moje višeminutne borbe sa koferom, jedan od "gladalaca" je uzeo da mi pomogne jer nije mogao više da čeka. I sa drugim koferom mi je pomogao. Kada sam sve stvari uznijela na sprat gdje postoji lift, vukla sam sa sobom 2 kofera, 2 velike torbe i posteljinu sa jastukom do sobe za goste.

Kada sam došla u sobu, doživjela sam šok! Soba je bila bez prozora, bez balkona, bez svježeg zraka. Pomislila sam kako tu ne bih mogla preživjeti jedan dan (bez svježeg zraka), a kamoli više dana (nismo tada imali tačnu informaciju koliko dana ostajemo u sobama). Istog momenta sam otišla do kancelarije i žalila se, rekla sam da sam klaustrofobična i da ću dobiti gušenje. Naravno da su me pitali kako sam mogla živjeti u malim kabinama bez prozora, a ovdje ne mogu. Moj odgovor je bio da sam svaki dan izlazila napolje i to su svi znali. Svi su me pitali kada spavam? Jer se non stop radi, i svi nakon posla idu spavati, samo Asja ide napolje svaki dan :) 
Nakon otprilike sat vremena nazvali su me i dali mi novi broj sobe. Imala sam 10 minuta prije zatvaranja u sobe da prenesem sve stvari. Nova soba je bila dosta veća, imala sam kauč, king size krevet, plazma tv, sto za šminkanje, kupatilo, veliki ormar i veliki balkon sa dvije stolice i stolom. Da sam ostala u onoj sobi, tačno bih postala depresivna.

Odluka je bila da nas zatvore u sobe 14 dana (na kraju smo ostali 17). Svaki dan su nam donosili doručak, ručak i večeru. Nikada nam nisu pružali tanjire u ruke, nego smo ispred soba imali poklopce od tanjira i na njih su spuštali hranu (kao mali sto). Donosili su nam flaširanu vodu svaki dan koliko god flaša želimo. Svaki dan dva puta dnevno su nam mjerili temperaturu. A svaka tri dana dobivali smo novu posteljinu i peškire da mjenjamo. Također dobili smo sredstva za čišćenje kabine. Oni su nam prali veš, ali meni se nije svidjelo kako peru, pa sam sama na ruke prala u sudoperu. Imali smo bukvalno hotelsku uslugu. Kompanija je zaista pazila na nas. Da nam ne bi bilo dosadno organizovali su nam LIVE BINGO preko tv gdje smo mogli da osvojimo vrijedne nagrade. Svaki dan kapetan nam je postavljao zagonetke i ko prvi pogodi dobije mali poklon (poput čipsa i slično). Ja sam svaku noć ostavljala vrata balkona malo otvorena da bih mogla da čujem zvuk mora, kako valovi udaraju od brod, jer me to smiruje i uspavljuje.

Prva dva dana karantina sam bukvalno prespavala. Jer kada živiš na brodu, koliko god se pokušavao odmarati to je nemoguće. Počela sam da gledam youtube videa i sve što sam propustila prethodnih par mjeseci bez interneta sam nadoknadila. Po čitav dan sam samo ležala, gledala youtube i odmarala. Shvatila sam da sam i zaslužila ovakav odmor jer sam baš puno radila (dnevno spavala 2 sata).

Nakon 17 dana mogli smo da izađemo iz soba i da se krećemo po određenim dijelovima broda, jer su odvojili posadu koja radi od posade koja treba da ide kući.
S obzirom da sam 17 dana samo spavala jer nisam imala šta drugo da radim, moram da priznam i da sam se udebljala. Izlazila sam na balkon povremeno sunčala se, večerala uz najljepše zalaske sunca, gledala delfine koji su skakali oko kruzera...i sve to dijelila na svoj story.
I onda dobijem komentare kako "uživam" i kako bi se ljudi rado mjenjali sa mnom da bi bili okruženi okeanom.
A ja sam željela kući. Željela sam kući jer je jako teško biti sam na svijetu, predosadno je kada nemaš šta da radiš, gledala sam razne recepte na youtube, željela sam Bosansku hranu, ili jednostavno da odem u prodavnicu da kupim sebi šta god želim, čokoladu, bilo šta.
Nestalo mi je šampona, jedini koji je bio na brodu meni nije odgovarao i koštao je 11$, par puta sam čekala po 3 sata u redu i nisam stigla na red u prodavnicu, jer je zatvore. A ljudi na kopnu mogu ići do prodavnice i kupiti šampon koji žele bez ikakvog čekanja i mogu birati šta žele, mogu spremiti hranu koju su poželjeli da jedu taj dan. Nestalo mi je dezodoransa, ista stvar sa šamponom, preskup je i postoji samo jedan brend za koji nikada nisam čula! Pa onda sam potrošila sredstvo za čišćenje lica i nemam kupiti apsolutno ništa za lice, ma ni vlažne maramice:( Na kraju mi je drugarica kojoj su našli let prije mene ostavila svoj čistač, a lice mi se od trljanja peškirom i vodom uništilo..

Prije nego što je korona došla u Bosnu, ja sam već bila u karantinu, a da su mi tada našli let da idem kući ja bih negdje iznajmila stan da nemam kontakta sa svojom porodicom. (googlala sam po Sarajevu stanove jer bih sletila direktno u Sarajevo, a ne Tuzlu). Međutim nakon nekoliko dana vlada Bosne i Hercegovine je odlučila da napravi karantin za sve ljude koji dolaze iz inostranstva što je meni bilo sasvim normalna stvar, a većini ljudi (čitajući komentare na facebooku) je bila najveći životni problem.

DAN 38 IZOLACIJE
Ljudi su pisali da ne znaju šta da rade u kući, a ja sam tačno znala šta bih radila, generalku stana, očistila bih podrum, ogledala bih serije ili filmove koje dugo vremena želim da odgledam ali nikako da nađem vrijeme za to, ukoliko se mogla nabaviti boja, okrečila bih balkon, složila bih ormar, odvojila stvari koje ne želim da nosim da ih prodam, sortirala bih stare albume sa slikama, izdvojila slike sa laptopa koje želim da izradim, materijale koje imam smislila sam šta bih sašila od njih, pronašla sam toliko ideja da sam od svega toga postala pravo nervozna...jer svaki dan gledam u isto more, isti kofer koji mi je postao ormar, istu hranu (rižu) jedem svaki dan i tapkam u mjestu...a ja pucam od ideja!!
Postove koje ste čitali od kako sam došla kući. svi su uslikani u izolaciji sa mog balkona, to je jedina "obaveza" koju sam napravila.

Jedno od najčešćih pitanja je bilo ODAKLE VAM HRANA?
Svaki četvrtak išli smo do Majamija po namirnice i da naspemo gorivo. Imala sam priliku da vidim Majami sa svih strana. Zapamtila sam gdje ko živi, kada djeca izlaze napolje da se igraju, gdje je parkirana koja jahta... Četvrtkom sam ustajala u pola 7 da bih vidjela izlazak sunca i da bih vidjela sve ljepote Majamija. Od svih zgrada, jahti, auta, kruzera koji su parkirani, i pomislila sam vidjet ću kako se Majami budi, međutim Majami nikada ne spava, uvijek je gužva čak i u doba korone. Avioni su letili, helikopteri, sve je radilo osim najpoznatije plaže koja je bila prazna.

Od kompanije smo za Uskrs dobili čokoladna jaja i čestitke što me pravo obradovalo u tom trenutku iako ja ne slavim Uskrs. Jedna od najtužnijih stvari koja mi se desila je da sam dočekala rođendan u izolaciji, ali sva sreća imala sam najbolju drugaricu sa broda koja me je oraspoložila:) Iako je nisam imala gdje izvesti, pošto je sve zatvoreno bilo, ali šta je tu je!

 DAN 57 IZOLACIJE
Nakon skoro dva mjeseca, prešla sam na drugi brod, na kojem će biti Evropljani, jer smo trebali ići istim letovima kući. Taj brod je mnogo lošiji i stariji od prethodnog, na ovom brodu sam imala malu sobu sa malim prozorom, ali mi je bilo oke jer vrijeme sam provodila napolju šetajući na palubi, jela sam u restoranu i mogla sam se kretati brodom, nisam bila zatvorena u karantinu kao prije. Naravno kontanstno smo morali nositi maske i držati distancu, mjerili su nam temperaturu dva puta dnevno. Isti sistem kao na prethodnom brodu, ovdje smo imali čak i inspekcije kabina da vide da li ih održavamo čistima itd.

Međutim Balkanci kako smo poznati kao nemirno područje, su napravili proteste i uznemirili nas sve. Nakon par dana imali smo dvije opcije da biramo da li da ostanemo na ovom brodu i da plovimo Atlantikom do Engleske i iz Engleske da čekamo aerodrome da se otvore da idemo kući ili da pređemo na drugi brod i da nam organizuju čarter letove. Ja sam donijela odluku da ostanem na brodu i da plovim Atlantikom jer je u tom trenutku epicentar korone bio u Americi. A nisam željela da donesem koronu kući.

Kada smo krenuli za Englesku postavila sam sebi stotinu puta pitanje da li sam donijela pravu odluku??  Ploviti Atlantikom je jedno veliko iskustvo, valovi su bili ogromni, to možete vidjeti u naglascima na mom instagram profilu ukoliko već niste, u par situacija je bilo strašno, kada je nervijeme ili kada se brod mnogo ljulja. Najviše me glava boli kada se brod ljulja.
Ono što je dobra stvar ploveći prema Engleskoj je što smo se prilagođavali vremenskoj razlici. Za par dana smo prešli razliku od 5 sati I bilo je super što se mogu čuti sa svojima u neko normalno doba dana.
Nakon što sam upoznala moje djevojke s kojima sam provodila vrijeme na ovom brodu, od kojih sam dosta toga naučila, nesebično su mi prenosile svoja znanja i iskustva, jako sam im zahvalna i tada sam shvatila da sam donijela pravu odluku, što sam ostala na tom brodu!

Nismo imali ništa posebno da radimo na ovom brodu, pa smo se sunčale, trošile pare na kafe (koje su btw preskupe) i ponekad vježbale....često smo maštale o nutelli, palačinkama, čevapima itd. Maštale smo o shoppinzima i proizvodima za lice, našim prodavnicama poput DM i slično.

NAKON 91 DAN IZOLACIJE
Sarajevski aerodrom je bio otvoren ali nije bilo letova, pa sam odlučila da letim za Beograd. Došao je autobus ispred broda i odvezao nas do aerodroma u Londonu. Sa sobom sam ponijela čitavo paklo maramica za sanitizaciju, pa sam stalno ruke sanitizovala, i sjedište u autobusu i u avionu i oko sjedišta. Uslugu u avionu nismo imali, svako je dobio malu flašu vode na sjedištu. Kada sam sletila u Beograd, tata me dočekao na aerodromu kojeg sam konačno izgrlila nakon 7 mjeseci.

Kada sam stigla kući, sutradan dobila sam telefonski poziv od kompanije da provjeri da li sam sigurno došla kući jer sam letila u drugu državu. Što je bilo pravo lijepo od njih :)

Moram još da spomenem da me kontaktirala novinarka sa jedne poznate Bosanske televizije da se uključim uživo u program i podjelim svoje iskustvo izolacije na brodu. Ja sam to odbila jer postoje razna pravila na brodu, jedno od njih je da se ne smiju davati intervjui dok smo na brodu.

Kada sam došla kući, sve mi je bilo čudno, oke nose se maske u zatvorenim prostorima, ali atmosfera je drugačija, ljudi ne poštuju propisana pravila u tolikoj mjeri i sve mi je bilo čudno jer se ljudi žale što moraju nositi maske, a ne razmišljaju da mogu sahraniti voljenu osobu jer se ne čuvaju. Kada sam otišla u prodavnicu i kupila sve što želim mojoj sreći nije bilo kraja! Sada završavam one obaveze koje sam smislila šta bih mogla raditi u karantinu da ga provodim kući i baš sam sretna!!






Radionica - moj rad za kabine (sada mi ovo stoji u unutrašnjosti mog ormara)




Bazen smo koristili kao gosti:)


Filmovi na otvorenom uz najljepše prizore zalaska sunca.







Usmeni drill u izolaciji :) A ja se spremila kao da je pravi :D 





Najljepši zalasci sunca, kažem vam:)










Sušim veš na balkonu na prvom brodu dok sam bila, sa pogledom na Majami :)







Povratak kući sa stilom:) Jer sam letila iz Engleske :D


Tata me slikao kada sam izlazila sa gatea, konačno se vidjeli nakon 7 mjeseci :)))

You Might Also Like

0 komentari

Subscribe